
5 min čitanjaEssay
Stanovanje za studente koje Gen Z stvarno želi
Developeri grade studentski smeštaj oko veštačkih reka za opuštanje i bioskopskih sala. Istraživanja, i cela jedna generacija, kažu da su stvari koje su bitne tiše, jeftinije i mnogo teže za lažiranje.
Vreme kad je studentski smeštaj bio samo soba sa krevetom je odavno prošlo.
Trka u pogrešnom pravcu
Skoro čitavu deceniju, namenski građen studentski smeštaj se takmiči u spektaklu: bazeni na krovu, golf simulatori, bioskopske sale, veštačke stene za penjanje. Sve to izgleda sjajno na fotografiji u brošuri. Problem je što, kada pitate studente šta im je stvarno bitno, odgovor je mnogo manje glamurozan od golf simulatora.
Podaci iz industrije iz 2025. ne ostavljaju mnogo prostora za tumačenje. Studenti dosledno stavljaju pouzdana mesta za učenje ispred efektnih sadržaja, a developerima se otvoreno poručuje da prioritet stave prvenstveno na to, a ne na trku oko bazena na krovu (StarRez, 2025).
Veštačka reka nije ono što napuni zgradu, niti ono što nekoga zadrži da u njoj ostane. Tihe stvari to rade.
Ko je zapravo Gen Z
Treba biti precizan oko toga ko zapravo živi u ovim zgradama. Najveći deo današnje studentske populacije čini Generacija Z, rođena negde između 1996. i 2010: najobrazovanija generacija do sada, digitalno pismena od rođenja, i znatno spremnija od prethodnih da kaže šta joj treba. Naše sopstveno tumačenje ovoga, razrađeno u poglavlju o studentskom smeštaju u knjizi The Revival (Ninković, 2023), jeste da Gen Z traži četiri stvari odjednom. Prostore koje zaista smatraju atraktivnim. Prostor da se druže i da budu ono što jesu. Wellbeing i inkluzivnost tretirane kao podrazumevanu stvar, ne kao dodatni bonus. I fleksibilnost da rade, odmaraju i stvaraju, a da ne napuštaju istu prostoriju. Ništa od toga nije zahtev za luksuzom. To je zahtev za mestom koje može da nosi čitav jedan život.
Četiri stvari koje su zaista bitne
Ako se marketing skloni na stranu za trenutak, prioriteti ostaju isti u skoro svakom istraživanju.
Prvo, i uvek, dobro mesto za učenje. Ne sto uguran u ćošak sobe, već prave prostorije za učenje, tihe sobe, sobe za grupni rad, nešto što liči na biblioteku, tretirano kao osnovni sadržaj, a ne kao naknadna misao, jer je to jedina stvar koju svaki stanar koristi baš svaki dan.
Zatim autonomija i privatnost. Najjasnija promena u podacima ide ka većoj kontroli nad sopstvenim prostorom: privatna kupatila i raspored po tipu stana sve se više preferiraju u odnosu na stari model hodnika sa deljenim kupatilom. Studenti žele mesto koje je nedvosmisleno njihovo, gde mogu da se povuku.
Prava zajednica je najteža od sve četiri stvari, i najvrednija kad uspe. Studenti žele da negde pripadaju, ali pripadanje se ne kupuje salom za igranje. Mora se ugraditi u svakodnevne puteve kojima ljudi prolaze: deljenu kuhinju, stepenište, proširenja, prag na kom se ljudi zaista sreću.
I na kraju, pristupačnost i wellbeing, koje sve više odlučuju o svemu ostalom. Sektor se vidljivo deli na pobednike i gubitnike upravo po ovim merilima (LD Events, 2025).
Vredi primetiti: tri od te četiri stvari se tiču prostora između soba, a ne sadržaja koji se naknadno prikači na vrh.
Kako se projektuje zajednica, a da se ne nameće
Zajednica je ono što svaki developer obećava, a skoro niko zapravo ne projektuje. Lekcija koju uzimamo iz najboljih primera, pre svih iz kopenhaškog Tietgen Residence Hall-a, jeste da zajednica nastaje iz običnih međuprostora, ne iz marketinški smišljene "društvene zone". Tietgen organizuje studentski život oko jednog zajedničkog kružnog dvorišta, tako da se zajednica i individualnost međusobno pojačavaju umesto da se sudaraju: privatne jedinice izbačene su napolje sa sopstvenim erkerima i terasama, dok svakodnevne staze stalno vraćaju ljude ka sredini.

To je ista logika koju koristimo za javni prostor uopšte: između potpuno privatne sobe i potpuno javnog ulaza, treba da postoji postepen niz poluprivatnih pragova, deljena kuhinja, široko stepenište, dnevna soba koja hvata popodnevno sunce. Kad se taj prelaz uradi kako treba, pripadanje se samo dogodi. Kad se pogreši, hodnik sa identičnim vratima, nijedan sadržaj neće spasiti.
Sobe koje se prilagođavaju životu
Gen Z živi, radi, uči i druži se na preklapajuće načine, često u istih par kvadrata. To ide u prilog sobama koje mogu da budu više od jedne stvari bez velikih prostornih intervencija: sto koji je danju sto, a uveče postaje pozadina za video poziv, sesiju učenja, ili društvo koje navrati. Poglavlje o studentskom smeštaju u knjizi The Revival govori o tome da u sobama gde je budžet za fizičke izmene praktično nula, fleksibilnost koja se stvarno računa jeste funkcionalna, ne mehanička: dobro proporcionisana, labavo definisana soba koju stanar može da koristi na način koji arhitekta nikad nije naveo.
Održivost i vrednost nisu opcione stvari
Za ovu generaciju, ekološki kredibilitet je bliži osnovnim vrednostima nego bonusu. Zgodno je što se to poklapa i sa ekonomijom. Projekti poput BIG-ovog Urban Rigger-a, studentskog smeštaja napravljenog od recikliranih brodskih kontejnera koji plutaju u kopenhaškoj luci, ili barselonske La Borda, zadruge kojom upravljaju sami stanari, organizovane oko jednog zajedničkog natkrivenog dvorišta, pokazuju da pristupačnost, održivost i jak osećaj zajednice ne moraju međusobno da se nadmeću. Ponekad su to ista projektantska odluka.

Zašto se ovo isplati investitoru
Ništa od ovoga nije "meka" tema kako možda zvuči. Pripadanje i wellbeing su tačno ono što podaci iz 2025. povezuju sa uspehom studenata, a samim tim i sa popunjenošću i zadržavanjem stanara na tržištu koje iz godine u godinu postaje sve selektivnije. Zgrada koja studentima da osećaj da negde pripadaju nadmašiće onu sa nešto boljom teretanom. Trka u sadržajima je skupa, i, na žalost, lako je kopira sledeći developer. Istinski dobro napravljen osećaj zajednice je jeftiniji za izgradnju, i skoro nemoguć za kopiranje sa fotografije iz brošure.

Kako mi tome pristupamo
U KLMN-u projektujemo studentski smeštaj kao gradijent privatnosti, a ne kao gomilu identičnih soba. To je logika iza fragmentisanih, atrijumskih i kombinovanih tipova stanovanja koje smo razvili za ostrvo Povelju, gde svaki tip stanarima daje drugačiji odnos između "sopstvenog komada spoljnjeg prostora" i deljenog terena. Soba je lakši deo posla. Arhitektura se dešava u svemu što je između soba, što, ne slučajno, jeste tačno ono što studenti kažu da žele.

Povezani projekti
Javite nam se
Kontakt →